Gotovo svaki pripadnik radničke klase od sjevera do juga naše zemlje, pogotovo iz Sarajeva i šire okoline, dobro je znao gdje su Ploče: auta nije bilo ni blizu koliko ih ima danas, na more se uglavnom išlo vlakom, a krajnje odredište, barem što se vlaka tiče, bile su upravo Ploče. Tako su svi bili u Pločama, ali su sa željezničkog kolodvora, kako bi se što prije dočepali plaže i morske vode, odmah trčali na autobusni, pa Ploča zapravo niko nije ni pošteno vidio, kamoli prošetao ili ostao koji dan. Po ovom bi neko ko ne zna pomislio da Ploče i nisu na moru; jesu, ali se odavde, s mora, uvijek išlo na more, isto, ali drugačije, jer ovdje jedva da ima smisla bućnuti se u more, i to što dalje od grada, to bolje.

Inače je inicijativu za izgradnju željezničke pruge ka Pločama, i to iz Bugojna, preko Rame i Metkovića, inicirala još austrougarska vlast 1911., jedanaest godina kasnije je vlast Kraljevine SHS preinačila plan tako da bi šine bile položene od Sarajeva do Ploča, ali je izgradnja započela tek 1937.: zamislila ju je jedna država, Austro-Ugarska, započela druga, Kraljevina SHS, a dovršila treća, i to, iako je teritorij bio pod nadzorom talijanske vojske – Njemačka, 1942. godine. Dvije godine kasnije startalo se i s izgradnjom luke.

Navodim sve to kako bih naglasio da je ona radnička klasa u Ploče išla samo od 1945. do 1950., mada je to tada bilo vrlo dabogda, te od 1954. do 1980. Najprije je Kraljevina SHS ime mjesta, po imenu ondašnjeg kralja, promijenila u Aleksandrovo, Talijani za Drugog svjetskog rata u Porto Tolero, što bi otprilike značilo pretovarna luka, a Jugoslavija 1950. u Kardeljevo. Neko se četiri godine kasnije dosjetio da ipak nema smisla davati imena po živim ljudima, pa je Kardeljevu vraćeno staro ime, kao što je Rankovićevo opet postalo Kraljevo. Naravno, izuzetak je bio svemogući svemoćni Tito, za koga je u svakoj republici i pokrajini bio rezerviran po jedan grad. Onda je Edvard Kardelj, idejni tvorac Golog otoka i dugo vremena drugi čovjek Jugoslavije, umro, 1979., a već naredne godine valjalo je štancati table s novim-starim nazivom, Kardeljevo. Onda je 1990. izdahnula i Jugoslavija, pa su Ploče opet postale Ploče. I drže se, evo, gotovo 30 godina. Nevjerojatno :)

M.J. | Bljesak.info / Palmi ima, zaljubljenih nema

Inače je mjesto puno starije i od kralja Aleksandra i od Kardelja; prema dokumentima Historijskog arhiva Dubrovnik prvi put se spominje još 1387. Obrise naselja stvarno će, međutim, početi dobivati tek nakon završetka Drugog svjetskog rata. Tada niču zgrade potrebne za rad luke i željezničke stanice te za smještaj radnika koji su ih opsluživali, a također i stanovi za oficire JNA. Koliko god je pločanska luka velika i važna, pogotovo za našu zemlju, koliko god je mjesto za vrijeme socijalizma forsirano, a kadrovi i „kadrovi“ dovođeni iz cijele bivše države, Ploče nikad nisu izrasle u veće naselje, a trenutno su, barem po posljednjem popisu, stale na nešto više od 6500 žitelja.

Ne može se reći ni da će se ovdje naići na nešto posebno lijepo. Do posljednjeg rata su praktički jedini spomenici u gradu bili oni partizanski, a falilo ih nije, Ploče su, odnosno tadašnje Kardeljevo, bili pravi socijalistički, proleterski grad. I danas su ovdje, samo malo drugačiji, slabo ikom važni. U središtu grada je najveći, svima znan, već poprilično ruzinav, s bistama zaslužnih, od kojih su ostali samo postamenti. Jakov A. Tomašević, Ante A. Rončević, Petar I. Bogunović, Jakov J. Ostojić i svi ostali, nekima se više ni imena ne mogu pročitati, po drugi put su dekapitirani od svojih mramornih trupla.

Glavni dio spomeničkog kompleksa, u polukrug poredani stupovi s nazivima mjesta i imenima poginulih boraca, ostao je sačuvan. Vrijedan je – ne znam ko je autor – i u umjetničkom smislu; nisu stupovi i imena tek tako naredani, na svakom je i ukras, kormilo, srp, grozd, pištolj, sunce, čak i štit s mačem, k'o da je stećak, a pazilo se čak, makar nije bilo windowsa ni worda, i na fontove. Donji dijelovi stupova izrezbareni nasitno i nagusto, nalik togama na spomenicima rimskih ratnika, jedino što je natpisa malo previše, i gdje treba, i gdje ne treba, i što su, makar u vrijeme podizanja spomenika možda nisu zvučali tako, i previše patetični. „Na putu do pobjede posijali smo svoje kosti“, „Ti grobovi nisu rake već koljevke novih snaga“. Da, koljevke, znači mogli su malo pripaziti i na pravopis.

Malo dalje od partizanskog je spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, međusobno zakačena i isprepletena slova koja tvore naziv države u nečemu nalik ostatku srednjovjekovnih zidina. Na podzidi stih o Hrvatskoj, autor je meni nepoznati J. T., trebali su ipak navesti imenom i prezimenom. Stih je uokviren hrvatskim grbom s jedne i raspelom s Isusom s druge strane. Na pločama imena poginulih, a na samom spoju stranica, podaleko i od grba i od Isusa, Šahdo Delić (1966.-1972.).

M.J. | Bljesak.info / Crkva Kraljice Neba i Zemlje

Najveća građevina nakon luke je župna crkva Kraljice Neba i Zemlje, a još većom je čini ogroman plato ispred nje; mnoga lijepa građevina prestala je to biti i, nakon što su je „ugušili“, postala „nevidljiva“. Ko ne zna ništa o prošlosti gradića i njegovoj važnosti u planovima tadašnje države, pomislio bi da je crkva ovdje oduvijek, ali nije: dozvola za gradnju dobivena je tek 1997., nakon što je Jugoslavija postala prošlost! Župa je osnovana 1961., ali su se katolici, baš kao da ih je svega nekoliko postotaka i da su u ko zna kakvom većinskom okruženju, sve do 1983. mogli moliti samo u drvenoj radničkoj baraci, prenamijenjenoj u, k'o fole, crkvu. Te godine je – opet je sve bilo improvizacija – u jednoj obiteljskoj kući uređena kapela, posvećena svetom Liberanu, a nova, prva prava crkva posvećena je tek 2007.

Ne znam joj baš odrediti stil, ima svakolikih elemenata, sličnu ne vidjeh, a ne može se reći da nije lijepa, što ne bi iznenadilo kad ne bismo znali da su posljednjih desetljeća sagrađene mnoge koje u vanjskom izgledu gotovo i nemaju ničeg sakralnog. Nije na brdu, odmah je uz more, ali je na tako dobrom mjestu da je odasvud vidljiva. Red palmi uz obalu, kad se gleda iz starijeg dijela grada, daje joj gotovo notu romantičnosti, samo nigdje nema onih dvoje što rastaju se sa suzama, a odvojeni zvonik, iako to nije rijetka stvar, dašak nečeg davno prošlog. Kipovi svetog Nikole Tavelića i svetog Josipa Radnika postavljeni s dvije strane krova bacaju na isto. Jedan ispružio lijevu, drugi desnu ruku, svako na svoju stranu; jedan smiren, drugi, ko zna zbog čega, s dozom blage nervoze na licu. Ulaz krase tri realistična mramorna reljefa: slijeva sretna obitelj, nasmiješeni roditelji i dvoje klinaca, zdesna Sveta Obitelj, Isus je upravo donesen na krštenje, na glavnom, iznad vrata, Gospa prima krunu, a sve nadziru dva zaigrana, ali načas uozbiljena anđelčića. U sva tri reljefa iznad likova golubica raširenih krila.

Na platou ispred crkve dva kipa na postoljima obrubljenim pleterom. Bliži je sveti Nikola, a dalji, iza leđa mu, dr. Franjo Tuđman. Slikam se s prvim, ipak je on zaštitnik putnika pa valjda onda i putopisaca; i mornara, naravno, ovdje najprije to, ali svejedno – koliko pređem samo radeći putopise, ni dvojica svetih Nikola mi ne bi bili od viška. Tuđman, djeluje mi, ima odijelo za broj veće, inače je k'o živ, sveti Nikola malo dotjeraniji, pogotovo što je i biskupska odora bogatija od civilke, makar ova bila i predsjednička.

M.J. | Bljesak.info / Dio spomenika poginulim borcima NOR-a

Zgrade, palme i čamčići, jedan simpa naziva „Malo vitra“, nosači dizalica i ono ogromno lučko „bure“ utopljeni u morsku plȁvet, „Hajduk“ živi vječno, poneka hrvatska trobojnica na prozoru, stijena s državnim grbom i godinom prvog spomena gradića, veliko sidro ispred direkcije luke, jedna razdrndana telefonska govornica, dominantno neboplavi murali na metalnim kućicama i nadmornjaku, ako se tako zove mostić što pješacima daje šansu da pređu preko postraničnih morskih kanala... To su Ploče.

Prije nego se narod počeo slivati u Ploče, glavno mjesto ovog kraja bio je Rogotin, dobrim dijelom trokutasti otok, okružen Crnom rijekom i rječicom što se zove isto kao i selo. Predaja kaže da je Rogotin, isto kao i Opuzen, nastao nakon što su Mlečani 1716. godine odstupili od Gabele i predali je Osmanlijama, a narod se, dakako, odmah kolektivno pokrenuo i našao novo mjesto za život.

Rogotin se u novije doba spustio s brda i razmilio plodnom dolinom, išaranom nasadima, krovovima i rječicama. Poneka stara kuća još gordo stoji pored ceste što vodi ka vrhu brda, a niko nije krivo pogledao ni spomen-ploču četvorici mještana, poginulih boraca Narodnooslobodilačkog rata, uz čija imena su i imena Ž.F.T., što su bezbeli žrtve fašističkog terora, samo što takvu skraćenicu prvi put vidim na nekom spomen-obilježju. Na brdu je ostala župna crkva Presvetog Trojstva, podignuta 1870., više od stoljeće prije one pločanske. Zvonik je, zanimljivo, dobila tek 1977., makar svi mi koji prolazimo ka Pločama pomislimo da je tu oduvijek. U mjestima kao što je Rogotin uvijek je, jer se naselje zbilo u brdoviti dio, dalje od vode, nedostajalo prostora, što je bilo i uzrokom rušenja dotadašnje crkvice. Od svega što se vidi svana, jer unutra ne mogu, zanimljiv je samo natpis iznad ulaza: čitljivo je tek nekoliko slova, ali se na kraju nekako skonta da je riječ o ploči postavljenoj prigodom početka gradnje.

M.J. | Bljesak.info / Rogotin

Puno tajnovitija je mala kapela nedaleko od crkve. U kamen urasla i sva od kamena, ulaz lučni, s kamenim cvijetom na nadvratniku, na ulazu rešetka, kroz koju unutra vidim nešto kao nadgrobni spomenik uklopljen u zid i raspuklu bijelu grobnu ploču s nekoliko svijeća. Na spomeniku kratki natpis s tri imena, među kojima i nekadašnjeg župnika don Josipa Damića. Na kapeli ne piše ništa, što samo raspaljuje maštu: grobna crkva, mauzolej, tako nešto, uglavnom, za ono doba, potkraj 19. stoljeća, kraljevski.

Kao što s ceste uvijek bacimo pogled na rogotinsku, ne možemo bez toga ni kad se u vidokrugu pojavi crkva svetog Ante Padovanskog u Kominu, desetak kilometara od Ploča, također podignuta na uzvisini, ispod brda Orlovac, a iznad plavojke Neretve i zadnjih kuća naselja. Danju mami bjelinom, kamen je dovezen sa Selca na Braču, sva okružena zelenilom, a noću osvjetljena pa već samim time neizbježna pogledu. Mandarine, mandarine, mandarine, ali i lubenice, breskve, smokve, grožđe, čak i jabuke te šljive; ukratko, sve osim banana, mada neki ovdje vjeruju da bi i o one mogle kad bi neko ozbiljno poradio na tom.

Neću do crkve, na drugu ću stranu, a na toj drugoj strani vidjet ću samo kapelu Svetog Križa, za koju se zna da je zavjetna, samo što je zavjet čekao na ispunjenje čitavo jedno stoljeće. Zavjetovali se, ko zna zbog čega, Kominjani 1901. da će tu podići kapelicu „kad mognu“. Nisu mogli oni, nisu mogli njihovi sinovi, nisu mogli unuci, ali, eto, jesu praunuci. Na osami, s dvostrukim gotičkim ulazom, okružena maslinama, svjedoči kako se zavjeti ne zaboravljaju, makar gotovo zaboravljeni bili oni što su ih izrekli.

Ako ću o svecima u Kominu, ima jedna stvar koja me baš iznenadi: svi su svugdje na mletačkom teritoriju za zaštitu od kuge molili svetom Roku, sagradivši mu na desetine crkvica, ovdje su za protukužnu obranu angažirali svetu Barbaru, drugdje zaštitnicu rudara! Postavila Barbara dobru taktiku, obranila ih i otad je – uza sve uvažavanje svetog Ante kao zaštitnika crkve – zaštitnica Komina!

M.J. | Bljesak.info / Jerko, Ante i starica barka

Na kapelu sam naišao slučajno, budući da sam na tu stranu krenuo sasvim drugim ciljem, vidjeti mjesto gdje se Neretva ulijeva u Jadran. Slučajno ću – neki radovi traju baš na pristupnoj cesti i dalje se ne može – imati prigodu vidjeti i najstariju barku na Neretvi, tako barem tvrdi 73-godišnji Jerko Šunjić, kojeg zatječem kako, zajedno sa zetom Antom Kapovićem, „renovira“ barku, ako se taj izraz može upotrijebiti za „makinu“ koja nema ni grama plastike. Poprilično je starija od Ante, davno je otpjevala onu „Dugmetovu“ Doživjeti stotu. Kad je ona bila dječarac, pa i momčić, nijedna od brodica što svake godine od Metkovića do Ploča jure na „Maratonu lađa“ nije bila ni rođena. Ovu Jerkinu, da bi potrajala još stotinu, svake godine treba nahraniti novim slojem vrućeg katrana.

Neretva se s kopnom pozdravlja bezbrojem adica i kanala, sve joj, k'o biva, žao. U neko doba ne znaš šta je Neretva, a šta more. Sjećam se kad sam, davno, davno, snimao prilog o zaslanjenju Neretve od mora, i to dvadesetak kilometara odavde, čak negdje oko Čapljine. I ko se onda u koga ulijeva, ko je ovdje mlada, a ko mladoženja?